Mačak u čizmama

[jelajelena]

 

Imao neki mlinar tri sina, mlin, magarca i mačka. Sinovi su mljeli, magarac donosio žito i

odnosio brašno, a mačak hvatao miševe. Kad mlinar umrije, sinovi podijeliše nasljedstvo:
najstariji dobi mlin, srednji magarca, a najmlađi mačka. Rastuži se on i stade u sebi
govoriti: "Ja sam najgore prošao. Moj najstariji brat može da melje žito, drugi može da
jaše na magarcu, a šta ću ja s mačkom? Mogu od njega napraviti krznene rukavice i to je
sve."
– Slušaj, – progovori mačak koji je izgleda razumio njegove musli – nemoj me ubiti da bi
napravio par loših rukavica. Naruči ti meni čizme tako da mogu izaći i pokazati se pred
ljudima, pa nećeš dugo čekati na moju pomoć.
Mlinarev sin se začudi mačkovim riječima, pa kako je baš u tom trenutku naišao obućar,
on ga pozva i reče da mačku uzme mjeru za čizme. Kad su čizme bile gotove, mačak ih
navuče, uze vreću, nasu u nju malo žita a pri vrhu namjesti uzicu da se vreća može
svezati, pa je zabaci na rame i ode na dvije noge kao čovjek.
U toj zemlji je vladao car koji je volio jesti jarebice, ali nevolja je bila u tome što ih je
bilo teško nabaviti. U šumi ih je bilo koliko hoćeš, ali su bile tako oprezne da ih ni jedan
lovac nije mogao uloviti. Mačak je to znao, pa naumi da oproba sreću. Kad stiže u šumu,
raširi vreću, razastre žito, pa jedan kraj uzice stavi u travu a drugi iza grma. Tu se sakri
pa, pritajivši se, poče osmatrati. Jarebice se uskoro pojaviše, opaziše žito, pa jedna za
drugom počeše skakati u vreću. Kad ih je u vreći bilo već prilično, mačak povuče uzicu,
pritrča i zavrnu im vratove. Zabaci vreću na leđa i uputi se pravo u carev dvor. Kad stiže,

stražar viknu:

– Stoj! Kuda ćeš?
A mačak ni pet ni šest već odgovori:
– Caru.
– Jesi li lud, – reče stražar – mačak da ide caru!
– De, pusti ga – reče drugi stražar. – Znaš da cara često mori dosada. Možda će ga mačak
razveseliti frktanjem i mijaukanjem.
I tako mačak izađe pred cara. Duboko se pokloni i reče:
– Moj gospodar, grof... – pa tu izgovori neko zamršeno i otmjeno ime – preporučuje se
gospodaru caru i šalje ove jarebice koje su se uhvatile u njegovu zamku.
Caru se toliko zasjajiše oči nad lijepim i ugojenim jarebicama da se naduo od radosti, pa
naredi da mačku iz riznice u onu vreću naspu toliko zlata koliko može ponijeti. Na
rastanku mu reče:
– Odnesi to svome gospodaru i zahvali mu na poklonu.
Za to vrijeme je siroti mlinarev sin sjedio kraj prozora i s glavom podbočenom rukama
razmišljao kako je, avaj, posljednji novčić dao za mačkove čizme – a šta mu može mačak
donijeti. Kad, eto ti mačka, bubnu na vrata, zbaci vreću, razveza je, istrese zlato i reče:
– Ovo ti je za čizme, a car te pozdravlja i mnogo ti zahvaljuje.
Mlinarev sin se obradova zlatu, ali nikako da shvati kako je mačak do njega došao.
Svlačeći čizme, mačak mu sve ispriča, a onda reče:
– Eto, sad imaš dovoljno novaca, ali neće na ovome ostati. Sutra ću opet obući čizme i
učiniti te još bogatijim. Da znaš, caru sam rekao da si ti grof.
Sutradan, kao što reče, mačak navuče čizme pa opet krenu u šumu i odnese caru još
bogatiji ulov. Tako je bilo skoro svakoga dana. Mačak je donosio kući zlato, a car ga je
toliko zavolio da mu je dopustio ulaziti i izlaziti kod njega bez najave i švrljati po dvorcu
do mile volje. Jednom se tako macan grijao kraj ognjišta u carevoj kuhinji, kad naiđe
kočijaš i poče psovati:
– Do vraga i car i princeza! Baš sam htio da odem u krčmu piti i kartati, a evo moram da
ih vozim u šetnju do jezera.
Kad mačak to ču, požuri kući i reče svome gospodaru:
– Ako hoćeš da postaneš grof, pođi sa mnom na jezero i kupaj se u njemu.
Mlinarev sin se začudi mačkovim riječima, ali ga posluša, pođe za njim, svuče se do gola
i skoči u vodu. Mačak mu uze odjeću, odnese je i sakri. Samo što to obavi, doveze se car.
Mačak odmah poče da kuka i jauče:
– Ah, milostivi care! Moj se gospodar kupao u ovom jezeru a naišao lopov i ukrao mu
odjeću. Eno gospodina grofa u vodi, ne može od srama isplivati, a ako dugo ostane,
prehladiće se i umrijeti.
Kad to ču, car naredi kočijašu da stane, pa posla čovjeka iz svoje pratnje trkom u dvorac
da donese jedno njegovo odijelo. Mlinarev sin obuče raskošnu odjeću, a kako ga je car
već poznavao kao grofa koji mu šalje jarebice, pozva ga pored sebe u kočiju. Careva kći
se tome obradova, jer je mladi grof bio lijep i odmah joj se svidio.
Mačak je, međutim, otrčao prije njih, pa kad stiže do neke velike livade gdje je preko sto
ljudi kosilo travu, upita ih:
– Ljudi, čija je ovo livada?
– Velikog čarobnjaka, – odgovoriše mu.
– Slušajte, sad će se ovuda provesti car. Kad upita čija je livada, vi odgovorite: grofova.
Ako tako ne reknete, svi ćete biti pobijeni.
Onda odjuri dalje i stiže do njive pod žitom, tako velike da joj se nije vidio kraj, a na njoj
je žnjelo preko dvjesta žetelaca.
– Narode, čije je ovo žito? – opet će mačak.
– Čarobnjakovo – odgovoriše mu.
– Poslušajte, sad će se ovuda provesti car, pa kad upita čije je žito, vi odgovorite:
grofovo. Ako tako ne kažete, svi ćete biti ubijeni.
Stiže tako mačak i do jedne lijepe šume, u kojoj je preko tri stotine sjekača obaralo i
cijepalo hrastovinu.
– Ljudi, čija je ovo šuma?
– Čarobnjakova.
– Slušajte me dobro, sad će se ovuda provesti car, pa kad upita čija je šuma, vi
odgovorite: grofova. Ako tako ne reknete, svi ćete biti pobijeni.
Ljudi su se čudili i gledali za njim a mačak ode dalje. Kako je izgledao neobično i hodao
u čizmama na dvije noge kao čovjek, oni ga se uplašiše. Tako mačak stiže i do
čarobnjakovog dvorca, drsko uđe unutra, stade pred čarobnjaka i pokloni se. Ovaj ga
prezrivo pogleda i upita šta hoće. Mačak se opet pokloni i reče:
– Priča se, milostivi, kako možeš, po volji da se pretvoriš u bilo koju životinju. Što se tiče
psa, lisice ili vuka, to bih još i povjerovao. Ali da možeš da se pretvoriš i u slona, to mi se
čini sasvim nemoguće, pa sam došao da se sam uvjerim.
Čarobnjak mu oholo odgovori:
– Ništa lakše, – pa se u času i pretvori u slona.
– To je veličanstveno, – ushićeno će mačak – ali možeš li da se pretvoriš u lava?
– I to je za mene sitnica – reče čarobnjak i u trenu se pred njim stvori lav.
Mačak se napravi da je uplašen pa uzviknu:
– Oh! Ovo je divno i neviđeno, to nisam mogao ni sanjati. Ali još čudnije bi bilo kad bi
mogao da se pretvoriš i u tako malenu životinjicu kao što je miš. Ti sigurno možeš više
od bilo kojeg čarobnjaka na svijetu, ali mi se čini da bi to i za tebe bilo preteško.
Kad ču ove slatke riječi, čarobnjak se sav rastopi od miline pa odgovori:
– Kako da ne, mačkiću moj, mogu ja i to – pa učas poče skakutati po sobi pretvoren u
miša. Mačak skoči, ulovi ga i pojede.
Za to vrijeme car se vozio u kočijama sa grofom i princezom, i u to stigoše do one velike
livade.
– Čija je ovo livada? – upita car.
– Gospodina grofa – povikaše ljudi, kako im je mačak naredio.
– Lijep komad zemlje, gospodine grofe – reče car. Krenuše dalje i stigoše do velikog
žitnog polja.
– Čije je ovo žito? – upita car.
– Gospodina grofa – opet mu odgovoriše.
– Ah, oh, gospodine grofe, lijepo imanje! – reče car. Stigoše tako i do velike šume.
– Čiji je ovo gaj, ljudi?
– Gospodina grofa.
Car se još više začudi pa reče:
– Vi ste veoma bogat čovjek, gospodine grofe, skoro da ni sam nemam ovako divnu
šumu.
Konačno stigoše i do čarobnjakovog dvorca. Mačak je čekao gore na stepenicama, a kad
se kočija zaustavi, on sjuri, otvori vrata i reče:
– Gospodaru, dobrodošli u zamak moga gospodina grofa i on je sretan zbog časti koju mu
činite.
Car izađe iz kočije i zadivi se prekrasnom dvorcu koji je bio veći i ljepši od njegovog, a
grof povede princezu uz stepenice u dvoranu koja je blistala od zlata i dragog kamenja.
Tada grof isprosi princezu, a kad je car umro, on ga naslijedi i postade car te zemlje, a
mačak u čizmama njegov prvi ministar.