Miroslav Krleža - Galicija

[Braca]

Miroslav Krleža

Galicija

LICA:
Kadet HORVAT
Oberleutnant DOKTOR GREGOR
Oberleutnant DOKTOR PUBA AGRAMER
Oberleutnant WALTER
Feldmarschalleutnant VON HAHNENCAMP
Brigadir OBERST HEINRICH
Barun CRANENSTEG
Barunica MELDEGG-CRANENSTEG
Grof SZCEPTYCKI
Pukovnik De MALOCCHIO
Major HOCHNETZ
Artiljerijski kapetan LUKAČ
Husarski ritmajstor JESSENSKY
Dragunski oberlajtnant SOMOGYI MÁLMÓS GÁBOR
Nadliječnik DOKTOR ALTMANN
Feldkaplan ANTON BOLTEK
Kadet lovačke hodne JANKOVICH
Zastavnik ŠIMUNIĆ
Narednik GRADIŠKI
POLJSKI ŽIDOV
Infanteriegefreiter Oberkellner KAPAUNER
Infanterist PODRAVEC
ORDONANC
ROMANOWICZ-RUSSCUKOVA
Oficiri. Vojnici. Kartaši. Sluge. Kelneri.

Zbiva se u Galiciji u jesen godine devet stotina i šesnaeste.

PROLOG

Hal u dvorcu grofa Szceptyckoga, u stilu Makart, s otvorenom galerijom i drvenim stubištem koje vodi na sprat. Scena trećega čina koja će poslužiti kao blagovaonica za komandu detašmana Feldmarschalleutnanta von Hahnencampa. U lijevoj kulisi, do staklenih vrata koja vode na terasu, klavir. Do Horvata, koji preludira, barunica Meldegg-Cranensteg, maštajući uz muziku virtuoza. Kasno poslijepodne. Blage sjenke sumraka postaju sve neprozirnije a iz daljine čuje se diskretna grmljavina topova, ponesena vjetrom na momente glasnija, a zatim tiša, kao ritmičko odjekivanje bubnjeva iz Berliozove "Symphonie fantastique". U tihoj instrumentaciji glas daleke Berliozove trube koji se slijeva s normalnim vojničkim signalima, negdje na dalekoj cesti. HORVAT, uz muzičku pratnju, preludirajući Ravelovu "Pavane pour une Infante défunte": Da li je muzika samo igra mutnih osjećaja ili noćni šum Guadalquivira što kao poplava nosi uspomene i rutinu, ukuse, mode i konvencije, ili duboko skrivena chopinska misao, tko bi mogao reći da je tako ili da je samo tako, jer muzika je, nema sumnje, goblenska dekoracija ove pozornice na kojoj glumimo sve što se zove "život čovjeka", sa svim svojim slabostima, zanosima, brigama, srećama i nesrećama, a zapravo, ipak, tematika u muzici na prvi je pogled potpuno sporedna, jer ova pjesma nad odrom jedne mrtve Infantkinje, na primjer, baš se ništa ne podudara sa samom temom lamentacije. Ravel je svirao svoju "Pavanu" godinama kao slobodnu klavirsku varijaciju bez neke određene teme, ali isto tako godinama bez uspjeha, a kada je tu svoju bezimenu kompoziciju prozvao pomalo plavokrvno snobovski "Pavanom", i to još "Pavanom za jednom mrtvom kneginjom", počela se plebsu sviđati, čudno, a opet i ne, a zapravo pomalo i kao svjedočanstvo ljudske gluposti, svakako, jer sam bog zna šta zapravo jedan filistar zamišlja, prisluškujući toj vrsti tužaljke za imaginarnom mrtvom kneginjom koja to nije nikada bila, ni kneginja, a ni mrtva? Dakako, muzika je, prije svega, igra prstima, neobična, da, upravo krvava i opasno riskantna igra prstima, ali samo na prvi pogled, jer, na primjer, ova Polonaise (Chopin, A-dur Polonaise, Opus 40) potpuno je konvencionalna varijacija stare, otrcane tradicionalne polke, te nema u sebi baš ničeg tipično chopinskog, mogao bi je bio napisati bilo tko, jedan Karl Maria Weber, na primjer, dok, vidite, ova takozvana veličanstvena polka "La grande polonaise", ona je već tipično chopinska monumentalna orkestracija sa čitavim kaskadama njegove vlastite muzike ili, preciznije, političkog očaja, i tu se jedan najbanalniji seljački, sasvim primitivni motiv plesa pretvara sa pedalom u elegiju, sa tragičnom pratnjom besperspektivnog političkog scenarija, baš kao i ova Polonaise fantaisie u As-duru (Opus 61), što prestaje biti balada, prelijevajući se u epsku tematiku sa dalekim horizontima očajno zgažene pobune, u požaru iluzija, grobova i poganih strasti... I uopće: osnovno je pitanje da li je za jednog kompozitora važno da umije svirati klavir ili ne, jer Berlioz, na primjer (uz valcer iz "Symphonie fantastique"), smatrao je svojom osnovnom prednošću što nije umio svirati na klaviru, uvjeren kako je za virtuoza svladavanje bilo kakvog instrumenta golema napast, mislim, naime, za muzičara stvaraoca, uvijek izvrgnutog opasnosti da ga zavedu vlastiti prsti u otvorene mogućnosti beskrajnih trikova relativno jeftine igre koja se sviđa muzički bezazlenim dušama, jer, vidite, Berlioz je znao, i to duboko intuitivno, šta su korovi davno prije Wagnera, u svome "Rekvijemu", na primjer, ili u "Stabat Mater" ili u "Dies Irae" u "Fantastičnoj" (uz pratnju klavirsku tih motiva), a ta se igra upotrebljava kao pouzdano sredstvo za zavođenje labilnih femininih duša, dok opet Chopinu virtuozna klavirska igra bila je idealom; on je svojim nedostiživim uzorom smatrao godinama jednog danas posve nepoznatog klavirista, Kalkbrennera, a tko već danas ima pojma da je takav jedan Kalkbrenner uopće egzistirao? Da Chopin nije toga Kalkbrennera spomenuo u jednome od svojih pisama, taj Kalkbrenner bio bi danas dim i prah i pepeo, a to je, eto, smisao ove hazardne igre slave i uspjeha (Prélude br. 15, Des-dur, sostenuto, "Kiša sa Mallorke"). Barunica Meldegg-Cranensteg ustala je tiho, prošetavši se na vršcima prstiju, kao u crkvi, da ne smeta virtuoza, do staklenih vrata koja vode na terasu i tamo uz raskriljenu zavjesu, promatrajući kako pada lišće sa platana u engleskom perivoju, uz daleku instrumentaciju topova, predala se sentimentalnom maštanju. Stanka. Sasvim banalno, ona maramicom otire lirske suze sa pogledom u daljinu. Duga stanka. HORVAT, prekinuvši svirku, prati pogledom nervoznu sentimentalnu damu. Stanka. Topovi nešto glasniji kao da su bliži. U tišini, barunica Meldegg-Cranensteg vratila se do Horvata i, priljubivši se uz čovjeka, miluje ga po kosi. Stanka. Horvat preludira Prélude Op. 45. Preludiji, daleki mračni predjeli nokturna, netko nosi lampu u noći, pada lišće, kiša, jesen, nesretne ljubavi, pisma, ratovi, a trebalo bi sve to izraziti, to kako je čovjek danas izgubljen usred ovog ludila slaboumnog, trebalo bi histeričnom dramatizacijom i najneočekivanijim obratima intonacije izraziti disakord našeg današnjeg, potpuno besmislenog stradavanja ovdje, na ovoj glupoj zemlji, da bukne vertikalno kao plamen katastrofalne sunčane protuberance. Klasičnom muzikom ovaj danse macabre danas, ovaj vakuum ovdje, ovo glupo mumljanje glupih topovskih ždrijela ne bi se moglo izgovoriti. Nedostaju sredstva, nema analogije za te motive, nije onaj njihov život bio takvo prokletstvo kao naš. Dok Horvat svira, barunica Meldegg miluje ga po kosi, pa, pošto mu se priljubila diskretno s leđa, tijelo uz tijelo, dolazi do intimnog prekida svirke. Horvat se okrenuo spram barunice, još uvijek sjedeći pred klavirom, i zaronio bespomoćno glavu u njene grudi. Što je, "Gospođo s mora", kao što bi rekao Ibsen, čujete li gdje plaču sirene, plovi moj brod na daleku pučinu, šta znače te vaše suze, ljubi joj ruke otirući maramicom njene obraze, šta je, draga gospođo, molim vas? Barunica, privinuvši se uz Horvata, našla se u njegovom krilu, diskretno, milujući ga po kosi kao dječaka, iskreno, bez i najmanje nijanse frivolnosti.
BARUNICA MELDEGG-CRANENSTEG, sentimentalno, slomljeno: Nisam imala talenta za klavir, nikada, zapravo, o, bože, sirota moja pokojna mama, koliko se, jadna, iznervirala zbog mog klavira, a nije išlo, nisam imala karaktera, a sada, eto, tako, tu, uz vas, da vas mogu tako pasivno slušati, trajno, kao nijema pratnja, slijedila bih vas kao pseto uz vaše noge, putovali bismo po koncertima, lutali dalekim gradovima, a ne ovako, ovdje, ovaj glupi rat, ovi generali, ova gospoda oficiri sa svojim ratovima i vicevima i topovima, gledajte, Horvat, kako bi bilo da se nađemo u Beču, dođite u Beč, to bi bilo pametno.

[Braca]

[Braca]

[Braca]