Miroslav Krleža - Mikelanđelo Buonaroti

[Braca]

Miroslav Krleža
Michelangelo Buonarroti

LICA

MICHELANGELO BUONARROTI
PRVI FAMULUS
DRUGI FAMULUS
NEPOZNATI
PAPA
GLASOVI RUŽA
GLASOVI MIŠEVA
GLAS PAUKA
GLAS KRVNIKA NEPOZNATOG
PRVI BARABA
DRUGI BARABA
TREĆI BARABA
ŽENA U KRČMI
GLASOVI U KRČMI
BEATRICE LAURA-VITTORIA COLONNA
GLASOVI PAPINSKE PRATNJE
CRV U ORMARU
DVIJE OPATICE
STARA BABA OPATICA
GLAS ČOVJEKA NA LOMAČI
GLAS UTOPLJENIKA
ISPOSNIK koji traži Boga
Redovnici, žene, oklopnici i pijanci u krčmi. Gomila pred lomačom. Tjelesna garda Presvetoga Oca. Kardinali. Paževi. Biskupi. Kler.

Zbiva se jednog proljetnog jutra, u Sikstini, na skelama, kada je Michelangelo slikao "Dan gnjeva Gospodnjeg".
Skele u Sikstini na kojima se Michelangelo Buonarroti bjesomučno bije sa sjenama svojih priviđenja i gdje u bolovima bogorodnim rađa i krvave svoje plodove izbacuje. Svijećnjaci srebrni oltarski, baršunaste crne zavjese, kartoni, platneni svici, kotlovi boja, knjige i pladnjevi, sve je to razasuto u neredu. Tu visoko gore pod stropom crkvenim slegla se siva prašina na skele, a lastavice su po rupama u gredama i zidovima posavijale svoja gnijezda.
Stijene polivene su mlazovima bojâ, ali su freske pokidane i rastrgane i žbuka je na mnogima mjestima oguljena, te proviruje goli kamen, tako da se sve te plohe isprepleću u ludi ples razularenih furija kojima nitko ne zna smisla osim samoga meštra.
Svibanjsko modro i toplo svitanje. Polutmina. Na škuroj svjetlosti, što se probija kroz okno i kaplje u ovu sivu i prašnu crninu kao žitka tekućina, razbiru se u prvi hip samo sablasni obrisi skelâ, koji se poslije, kad vani nabuja plima danje svjetlosti, plastično ispupče u oštrim i tamnim potezima.
Dva se famulusa sa zapaljenim uljenicama vrzu i penju po skelama i osvjetljuju mlazove boja po stijeni. Njihove groteskne sjene potitravaju po stijenama i po likovima proroka, bogova i grešnika što su se razlili preko stropa. Famulusi očito nešto traže. Sad, u praskozorje, kad je meštar prekinuo svoju noćnu patničku rabotu da u vrtu dočeka svitanje sunca, prikrali su se famulusi ovamo gore na skele da vide što se to meštar čitave noći kinji, što to u posljednje vrijeme stvara i što to sve razara još istu noć pošto je sve to stvorio.
PRVI FAMULUS: Do đavola sve to! Već su mi se istegle vratne žile što zirkam u taj prokleti strop! Pa tu nema ništa! Uzalud smo se popeli amo! Još bi mogao da zapneš gdjegod pa da polomiš kosti, a nizašto! Mater mu sunčanu! Znade ta lija stara zašto nam brani da se popnemo amo! Znade on to, lopov stari! Više ne može da radi! Eto! To je tajna! Stidi se magare da mi to ne otkrijemo! Već imade dvije godine što nije niti sličice izbacio!

[Braca]

[Braca]