Tanja Radović - Zarobljeni u crtežu

[S.Teller]

Tanja Radović

Zarobljeni u crtežu

OSOBE:
NELA
ALIDA
NINO
TOMO
MARIO
PSIHOLOG
OSTALE LIKOVE GLUME ISTI GLUMCI

l. SCENA

(na sceni psiholog slaže šest stolica, čuje se zvono na vratima)

PSIHOLOG: Samo izvolite! Otvoreno!
TOMO: Dobar dan! O, još nema nikoga?
PSIHOLOG: Dobar dan Tomo! Izvolite, sjednite! Vi ste malo uranili.
TOMO: Ja sam uvijek prvi. Hoćete li me pohvaliti?
PSIHOLOG: Je, je, to je za svaku pohvalu.
TOMO: Molim vas, pred svima. (zvoni na vratima)
PSIHOLOG: Uđite!
NELA: O, vi ste već došli? Ja kasnim?
PSIHOLOG: Dobar dan, Nela! Na minutu ste točni. Samo sjednite!
TOMO: (Neli) Vi ste dobro?
NELA: Pa...da. (zvoni na vratima)
PSIHOLOG: Slobodno!
ALIDA: Bok svima!
PSIHOLOG: Bok, Alida! Evo ti stolicu, sjedni!
ALIDA: Čitav dan sam na nogama. Konačno stolica...
NELA: Kako ti se da?
ALIDA: Ja to volim...
NELA: Ja bih izludjela.
ALIDA: Kad ste vi kod kuće.
NELA: I doma je čovjek čitav dan na nogama.
ALIDA: Nisam to rekla... (zvono na vratima)
PSIHOLOG: Tko nam sad stiže? Uđite!
NINO: Haj! Oooo, društvo je na okupu. Sorry za ovih pet minuta.
PSIHOLOG: Haj, Nino! Samo se ti raskomoti. Nisi zadnji.
NINO: Mario još nije stigao? Pogodio sam?
PSIHOLOG: Mario... Slažete li se s tim da krenemo bez njega?
NINO: Nema smisla da ga čekamo. On će uletjeti negdje u sredinu priče.
ALIDA: Ajmo!
TOMO: Možemo početi.
PSIHOLOG: O.K.! Da počnemo! Kako ste danas, jeste li dobro u ovom trenutku, kako ste sami sa sobom sada, što se događa ili se dogodilo da ste sada tako kako jeste... Evo, tko želi, tko prvi osjeti potrebu, neka počne. (svi neko vrijeme pogledavaju jedni druge ili gledaju u pod očekujući da će onaj drugi početi)
NELA: Pa, evo, mogu ja prva. (ustaje; stanka, uzdahne, pokretima pokazuje to o čemu priča, vrlo plastično baulja po prostoru) Danas mi je težak dan. Probudila sam se s glavoboljom. Uvijek kad se dignem s glavoboljom znam da će krenuti s drugim bolestima i s redovnim nevoljama. Nisam odmah popila tabletu i glava mi je bubnjala. Muž je čvrsto hrkao, nije čuo sat, a djeca se nisu dala iz kreveta. Nisam znala što ću prije - doručak, tabletu, dizanje. Zaurlala sam na djecu. Djeca su se izvlačila iz kreveta rastežući se k'o žvakaće gume. Hrkanje mog muža strugalo mi je po glavi. Sudarala sam se s namještajem. (lupi se, zajauče) Još par masnica. Nisam nikako mogla pronaći tablete. Djeca su pronašla pahuljice i mlijeko. Pokapali su pod, stol, sudoper. Skupljala sam im odjeću. Jedva su se otpremili u školu. Spori su i lijeni. Odahnula sam. Bol je malo jenjala, ali još uvijek mi nije bilo dobro. Jela sam ostatke pahuljica. Lebdjela sam na rubu - ni dana, ni noći. Počela sam osjećati želudac. Kiselina me nagriza kao staru gumu. Doktorica radi tek popodne, valjda ću izdržati, mislila sam. A onda me prene iz magle - hrkanje! O, bože, nisam ga probudila na vrijeme! Užas! Ne funkcioniram u toj maloumnoj strci svako jutro. Uostalom, zašto on nije čuo sat! Ne mogu ja za svakog biti dežurna! Probudila sam ga, a on je počeo urlati na mene. Ja to više nisam mogla slušati, zatvorila sam oči, u sebi sam jako, jako zaželjela: "Nestani, nestani, daj mi malo mira!" - i onda se to i dogodilo. (duboko, iscrpljeno uzdahne; stanka)