Tomislav Zajec - Trebalo bi prošetati psa

[Braca]

Tomislav Zajec

Trebalo bi prošetati psa

Osobe:

Muškarac, 36 godina

Otac, 78 godina

Žena, 35 godina


1. Ispod nadstrešnice, kiša, 16:51

Muškarac stoji ispod nadstrešnice. Stoji, ne govori. Puši. A onda.

Muškarac: Započnimo s njim. Tek tako. Možda zato jer on danas više nije živ. Ili zato jer je tog jutra uzeo psa i dugo s njim šetao gradom. Boljela ga je noga ali nije važno, trebalo je prošetati psa. Možda je usput i razmišljao dok je hodao, možda o tome vrijedi li život više ako ga se može ispričati. Kasnije tog dana, dok je stajao ispod nadstrešnice znao je da se dogodilo nešto tužno, ali se više nije mogao sjetiti što. Tko zna je li se to onda uopće i dogodilo. Sve ono što je bilo oko njega, s jedne i druge strane ulice, koraci koji su bili i oni koji će možda biti. A na poleđini te nadstrešnice, plavim slovima na metalnoj pozadini netko je napisao: svi imaju probleme, tvoji su nebitni. On je radio u knjižnici, taj Muškarac. U osnovnoj školi. Svaki tjedan jutarnji turnus, bio je kraj zime. A mi smo započeli s njim jer smo započeli s njim, tek tako. Tko zna zašto smo započeli s njim. Možda zato jer je imao psa kojeg je trebalo prošetati. Ili zato jer nam nikakva tuga ne može pomoći da pronađemo ono što ne postoji. A taj Muškarac je imao samo jednu priču, istu priču za sve koji ga pitaju. Priču o jednom poslijepodnevu u gradu, nepuna dva mjeseca prije nego ga više neće biti. Evo, zato smo započeli s njim. Zato smo započeli s tim muškarcem ispod nadstrešnice po kiši, koji je ovdje točno onoliko koliko ga više i nema.

S druge strane ulice pritrčava Žena. Preko glave je stavila jaknu, da se sačuva od kiše. Ona stane pokraj Muškaraca koji je čitavo vrijeme promatra. A onda i ona pogleda njega.

Žena: U pizdu materinu.

[Braca]