Davor Špišić - Crni kruh

[Braca]

Davor Špišić

Crni kruh


U bijelom svijetu:

VERA, radnica gerilka

TRAJO, radnik reda i poretka

Sreli su se jedne zore, dok se miris kruha osjećao...

1

Mrak. Satni alarm. Mlaz svjetla. Vera se uspravi na madracu. Sjedne na pod. Jede iz konzerve. Pere zube u hodu. Navuče kaput.

2

Mrak. Rotacijsko svjetlo. Trajo čisti policijsku kacigu od pljuvačke i trulih krumpira.

3

Zora. Ono osjetljivo doba kad je kruh najhrustaviji i najljepše miriše. Vera u bijeloj kecelji, ima tanke higijenske rukavice na rukama. Obrazi su joj malo brašnjavi. Slaže kruh na police. Nježno ona postupa s tim veknama. Svaku pomiluje, šapne joj nešto, kao da djecu budi...

VERA: Zora je, dječice, spavalice moje, vrijeme je za ustajanje. I ja sam se jedva probudila. Bogme, stislo jutros, nula je ali s Baltika neki vjetar udario, sve kosti škripe... Još malo da se tišine nauživamo dok gladni ne navale. Tako, sad ste mi baš kao bebice u rodilištu. Sve čekam kad ćete zakmečat, srca moja topla...

Prenula se, kao da se malo postidila.

VERA: Joj, da me gazda vidi, opet bi podivljao. Ide mu to jako na živce. Neki dan se izderao na mene: ,,Brže, šta mrljaš po tom kruhu, nije ovo salon za masažu!" Ništa on, jadan, ne razumije. Samo grabi proklete pare, dabogda se ugušio u njima. Ko da će ih u grob ponijeti. Nema on pojma da vi sve osjećate, da kruh ima dušu kao i čovjek...

Pažljivo pakira kifle u papirnate vrećice. Orasi, sezam, kim... katkad se koji odruni s peciva i padne na dasku. Bit će za ptičice ako naiđu.

VERA: Ne zamjerite, malo sam jutros cmizdrava. Danas moj najmlađi ima rođendan - osamnaest godina. Viši je za glavu od mene. A trepavice ima ljepše od mene, kunem se, evo ne pomakla se više ako nije tako...

Dobro pazi da joj suza ne pobjegne. Nije red da se pecivo raskvasi prije nego do mušterije dođe.

VERA (zapjeva): Laži, laži Vere, laži koj ke lažeš

Samo mene Vere, nemoj da me lažeš

Jas si imam Vere, lele jas si imam

Jas si imam Vere, do tri bolesti...

4

Trajo sjedi na zemlji. Umorna leđa naslonio je na patrolni terenac. Puši.

TRAJO: Krepan sam, jebeno se osjećam. Mislim da me i gripa hvata, kao da svaki mišić po žiletima vučem... Ali neka, ne žalim se. U današnje vrijeme imati siguran posao, nije mala stvar. Najbolje prođem kad me šef rasporedi u akcije po turskim kvartovima. Lele, šašavog naroda! Nikad ne jauču dok ih mlatimo, ovi Turci, ni da pisnu. Dobro je to, tako mi bude jednostavnije za ispuniti normu. Olakšaju mi posao i brže sam gotov. Lud narod, šta su uopće dolazili ovamo. A Vijetnamac je najgori. Ma, nisam ga još ni taknuo, tek sam pendrek otkopčao, a on odmah urla kao da mu kožu gulim. Takva dreka nastane da je to neopisivo. U glavi mi odjekuju milijuni sitnih eksplozija. Danima ne dođem sebi nakon deportiranja Vijetnamaca... Dolaze u čamcima, u hladnjačama, vise ispod vagona, na hiljade ih dolazi... Žuti mravi, kaže moj šef. Zbog njih bi nam morali udvostručiti staž. To bi bilo fer. Još da mi je desetak racija ko ova noćašnja i možda me šef predloži za čin narednika ili barem za odlikovanje. Ne govorim napamet, nešto se izgleda kuha. Jučer me je pozvao u kancelariju i važno objavio: ,,Čini mi se Trajo, da bi od tebe još mogao ispasti pravi njemački policajac. Pratim ja tebe godinama. Samo tako nastavi, momče!" I hoću, matere mi moje. Ne zna šef šta je Trajo u stanju izgurat. Jedino, na kraju radnog dana, dok ležim u mraku, posjećuju me njihova lica, nikad ih ne mogu zaboraviti, onako oblivena krvlju, svačije jebene oči sam negdje spremio na svoje dno. Samo, nije to kada pa da izvučeš čep. Ali to je već moj problem. Najbitnije da je posao gotov.