Siniša Posarić - Plodna godina

[Braca]

Siniša Posarić

Plodna godina


O s o b e:

IVICA JELOVICA, mladi domaći "tajkun", 30 god.

DANICA JELOVICA, njegova žena, 25 god.

CELESTINA, njihova domaćica, 20 god.

MARIJA BARUTANI, krčmarica, 30 god.

JOSEPINA KLANJSKA, lavanderka, 45 god.

RAZIJA BAŽDAREVIĆ, vračara, 50 god.

Don BOŽO, župnik, 40 god.

Dr. MATEO MACHIN, liječnik 40 god.

MIRKO MIHAČEV, potrkalo, 50 god.



U Rijeci, siječnja 2010.


DODATNA NAPOMENA: U spomen Nikoli Nalješkoviću (Dubrovnik, oko 1500-1587) i njegovoj "Komediji šestoj"


Prostrana dnevna soba bogato namještena stana. Isprva nema nikoga. Iz jedne pokrajnje prostorije (kupaonica, nužnik?) čuje se teško uzdisanje, zatim vodokotlić. Napolju glasovi.


IVICA (ne vidi se): Daj, otvori mi vrata!

DANICA (ne vidi se): Čekaj da nađem ključ!

IVICA: Ne mogu ih više držati, popadat će mi, sve će mi popadati...

DANICA: Strpi se i ne budi nervozan.

IVICA: Ne znam ja tko je više nervozan.

DANICA: Znaš i zašto sam nervozna.

IVICA: Dobro, dobro...

DANICA (ulazi u sobu, ima poveći trbuh): Otključano je; vjerojatno je Celestina došla. Hajde, ulazi.

IVICA (nosi nekoliko torbi i kofera): Celestina!... Dođi ovamo! Uf... Pa gdje je ta mala?!... Heeej?!

DANICA (histerično, ispod glasa): Tiše! Ne moraš vikati tako da te baš svi moraju čuti!

IVICA (pokušava ući): Ma baš me briga, ja sam u svome domu! Uf...

DANICA: S tobom negdje putovati...

IVICA (padne na pod, torbe i koferi se razlete po sobi): A-joj!... Znao sam, znao sam da će mi proklete torbetine popadati!... (sjedi na podu, nogom gurne jedan kofer.) Evo ti ga na!

DANICA (prijezirno): Digni se.

IVICA: Čekaj... A-uf!... (opipava kičmu, noge, još uvijek sjedi na podu.) Mogao sam se sav slomiti... Prokleti koferi i proklete torbetine! Ne znam zašto si toliko robe nosila kad si bila samo u jednoj haljini!

DANICA: Celestina, gdje si?... (Čuje se vodokotlić.) U zahodu je!

IVICA (ustaje): I bolje; barem nije vidjela kako jadan plivam po vlastitom stanu.

DANICA (sjedne u naslonjač): Uf, noge me bole.

IVICA: A mene kičma.

DANICA: Baš si okrutan, misliš samo na sebe.

IVICA: A tko mi to govori.

DANICA: Ja! Zapravo, nas dvoje.

IVICA: Ah, taj mulac!

DANICA: Tvoje dijete!

IVICA: Toliko nervoze i svađe, a kada dođe bit će nam baš veselo!

DANICA (pobuni se): Jesmo ga htjeli?

IVICA: No, dobro, dobro, sad ili nikad. Dijete je dijete.

DANICA: Naše dijete, Ive, naše!... Uf, kako mi se vrti u glavi.

IVICA (pregledava po ormarima): Hoćeš tabletu?

DANICA: Daj mi nešto... Kad će ta Celestina?

IVICA (pregledava po baru): Gdje je ono vino?... A-ha! E, to sam čekao, nema do naše domaće belice!

DANICA: Da, da, nema! Mislim da će Španjolci upamtiti koliko si im bačvi slistio! Daj mi tabletu...

IVICA: Ja sam samo probavao njihove sorte, e da bih se uvjerio u kakvoću. (Brže bolje toči vino.) To je to! Ma nema do belice, nema!

DANICA: Kako možeš toliko piti?