Ivor Martinić - Dobro je dok umiremo po redu

[Braca]

Ivor Martinić

Dobro je dok umiremo po redu


LIKOVI:
PAOLO, 25 godina
JANKO, njegov otac, 55 godina
ELZA, njegova majka, 50 godina
LUCIJA, njegova djevojka, 25 godina
NIKOLINA, očeva djevojka, 40 godina
MIRKO, očev prijatelj, 55 godina
ZDESLAV, očev prijatelj, 55 godina
DRAŽEN, očev prijatelj, 60 godina

PRVI DIO

Janko, Nikolina, Mirko, Dražen i Zdeslav razgovaraju na mobitele te obavještavaju ljude da je otkazano svečano otvorenje restorana zbog prometnog kaosa i nestanka struje u tom dijelu grada, a sve to zbog vremenskih neprilika. Pažljivo upotrebljavaju rečenice kao što su: ,,Jako nam je žao", ,,Da, nestalo je struje u cijelom kvartu", ,,Da, kiša ne prestaje. Da, čuli smo i za poplave", ,,Da, prometni je kaos, ne rade ni semafori.", ,,Ispričavamo se, ali eto viša sila", ,,Bit ćete na vrijeme obaviješteni o novom datumu" i slične koje se obično govore u takvim trenucima, kada se treba ispričati ljudima što je nestalo struje i što je kaos u prometu, a sve zbog oluje u jednom gradu.
Vani je dakle oluja i svi koji ulaze vjerojatno su mokri.
Netko, možda Mirko posljednji završi telefonski razgovor pa ostalima kaže da je to bila posljednja osoba koju su trebali nazvati. Oni mu nešto odgovore pa uzimaju svoja pića i svi zajedno umorni sjednu negdje u tom velikom, prekrasnom i skupom restoranu uređenom s najboljim materijalima s puno stila i ukusa. Vidi se da vlasnik voli živjeti, a da scenograf zna to prikazati.

[Braca]