Savo Martinović - Novelja ničiji

[Braca]

Savo Martinović

Novelja ničiji

monokomedija

U trenutku kad se zavjesa podigne, scena je dugo prazna. Na kancelarijskom čiviluku: šešir od slame, vrsta meksikanskog "sombrera", veliki "čobanski" kišobran, zatim drugi šešir, crni i "za izlazak", nov od filca. Lovačka puška.
Crnogorski tip stolovača okrenut središtu gledališta. Prekoputa njega je obična, konvencionalna stolica s naslonom, preko koje je prebačen sako. Između stolovača i stolice je mali pravougaoni sto, na kojem je boca dopola popijene rakije i dvije male čaše. Kutija televizora okrenuta od gledališta. Na stolu je mali magnetofon na kojem je već upaljena crvena lampica.
Čuje se meket koze, tri puta.
Van scene se čuje iskašljavanje, kao pred nastup govornika. Ali on se ne vidi, iako se dugo i nervozno iskašljava.
Poslije nekoliko trenutaka, na scenu stupi Novelja, koji se osmjehuje imaginarnom sagovorniku na stolici.
Sjedne u stolovač, za sto. Obučen je pomalo neukusno, s pretenzijom. Iako je vruće, ima sako, kravatu, opeglane pantalone i cipele koje očito nijesu nove, ali su dobro uglancane. (Cipele su crne boje.) Novelja ima prosijede "meksikanske" brkove, kao od upredene tanke žice. On je neka vrsta seoskog kicoša, polugrađanina. Ima šezdeset godina.

NOVELJA

Ko puca prvi, Sjata, ja ili ti? Dobro, onda, ajde ti, Novelja! (Iskašlje se. Traka magnetofona se očito okreće.) Ovi đavo se uključi. (Pokazuje prstom crvenu lampicu na magnetofonu.) Đavolovo oko. Postade od tebe književnik. Što mi reče nasamo tvoja šaljiva majka Zlata, poče, zar, i ti da malo šaraš i brkaš. Ka svaka književnička pisaljka, što veli Sveto Pismo. Ne ljutiš se? Je li istina ovo? (Direktno u magnetofon.) Novelja sam ja, ej!... Mene ne znaju lažava, dosle. Slušaj, čuješ li, moj Sjata! (Uvijek se obraća "Sjati", onome koji ga intervjuiše, zapravo stolici na kojoj je sako – to je, naravno, scenska uslovnost. Kad govori Sjati, izgleda kao da se obraća direktno publici. Stavi ruke na naslon stolice, i na ramena sakoa. Inače, stalno gleda u "Sjatu" i okreće se ka njemu, iz svake pozicije na sceni.)
Od čega počet, majčin sine! Ovi đavo tvoj čeka. Što je prvo – kad sve znaš – glava ili rep? Kreni, Novo, od glave? Ili od opanka? Nijesam pametan.
Ja sam Novelja Ničiji. A, tek da nijesam, ne bi mi falilo ništa. A ti, kakav si, mora bi znat da mi Novelja nije pravo ime? Dobro te znaš. Laketa Nikov. Teke da imam dva kuma. Ovi drugi mi se nije namalja na oči. Niti mi prelazio kućni prag. Da ja znam! Možebit e je po noći, dok sam spava? Što misliš? (Namigne.) To što nije dolazio u ovi dom nijesam nimalo sjetniji. Veli se, zaludu, Bog pa kum. Bajagi. Nekad bilo. Otanjalo. A uz ovo Novelja Ničiji poneki domišljan zbori kako lijepo pristaju inicijali NN. Niko i Ništa.
Ka da je on neko i nešto.
Kad bjeh onako mlad – davno li to bješe! – bjeh nekako ka malo uzet. Faličan u pamet. Ne đe drugo, ni da Bog. O, da sam bio teke malo... Sad sam, pretpostavimo, avizaniji. Povazdan Novo za kozama, ka da sam jarac. To mi bješe cijelo društvo. I sad je mene najmilije s mojom Labom. Ka da mi je, Bože mi oprosti, nevjesta.