Goran Vrbanić - Predstava

[Braca]

Goran Vrbanić

Predstava

Na sceni su tri glumca, koji uopće nisu glumci; tri jednostavna lika u međusobnom sukobu i u sukobu s kazališnom predstavom i publikom.

Oni ne znaju koje su njihove uloge, niti čime se glumi.

Oni ne znaju tko njima upravlja, ni koje su njihove mogućnosti.

Oni su nitko i ništa.

Sve što se događa, događa se samo zato što traje kazališna predstava i moraju se događati sve one stvari koje se inače događaju kad traju kazališne predstave. A stvarima koje se inače događaju ne uspijeva se dogoditi, jer kod njih trojice sve ostaje na pokušaju...

Jedan je žrtva, koja stalno vraća.

Jedan je heroj, koji je i zločinac.

Jedan je vođa, koji često pada.

Svaki od njih misli da zna najmanje o predstavi koja traje, te da ga druga dvojica sprdaju i taje istinu o onom što se događa, iako zapravo nitko ne zna apsolutno ništa. Zato svi tvrde da znaju sve i guraju zbivanja u svom smjeru, površno se nadglumljuju pokušavajući svaki na svoju stranu privući pažnju publike, zbog čega i dolazi do sukoba. Kao da glume samo da bi glumili i nadglumili svoje partnere. Kad nešto kreiraju, lako iz toga ispadnu u privatnost, ali se lako i vrate u igru, jer predstava mora ići dalje i publika mora izaći van zadovoljna onim što je vidjela. Idu oni dalje, idu potpuno idiotskim putem, zatvoreni u zidove kazališnih mehanizama, vir bezrazložne, ali za ovu čudnu predstavu bitne, sudbine. Svi, i glumci i publika, ispunjavaju sitne upute koje nalaze putem i ipak se nešto događa.

Na sceni je sve moguće, jer je u mašti moguće sve.

U publici je moguće sve što se desi, jer je stvarnost neizvjesna.

A nama, kao glumcima koji pokušavaju biti likovi, sve se čini nemoguće, jer je gluma ipak pokušaj prirodnog reagiranja na nepostojeće u potpuno neprirodnoj situaciji, što god to značilo.

Jedan od bitnijih ciljeva ove Predstave je pronaći način da publika oživi, da se pretvori u aktivne sudionike igre i da se starci počnu ponašati kao balavurdija koja dolazi sa školom u kazalište i pokušava privući pažnju na sebe.

Kao gledatelj Predstave možete izabrati hoćete li biti biti:

Pokvarenjak – čovjek koji gađa glumce na sceni trulim povrćem,

Kreativac – osoba koja utječe na tijek predstave,

ili

Obična publika – koja može samo gledati Predstavu.

Nije to ništa novo. Kad se igrao prvi Hamlet u Globeu, Ofelija je koketirao s mecenom koji je trebao spavati s njim nakon predstave, Duh je pričao viceve da malo oživi svoj lik, a Polonije je odbijao izaći na scenu jer su ga u prvom redu čekali naoružani plemići od kojih je pobjegao dan ranije nakon što je izgubio na kocki nešto što nema. Dio publike je sjedio na konjima i opijao se, neki stranac nije mogao shvatiti radnju pa je ispitivao grobare ko je umro i dal to znači da je sad kraj predstave, a Kraljica je zakasnila, pa je sve stalo, i pitali su je dal želi da krenu iz početka, a ona je rekla – «Namjerno sam zakasnila, samo vi tjerajte dalje.». Publika je bacala cvijeće na glumce koji su izgovorili nešto dobro, a vrijeđala glumce koji im se ne sviđaju i gađala ih raznim smećem.

Nažalost, današnja publika nije tako poduzetna, jer smo ju odgojili da šuti, sjedi i gleda, pa ćemo ju morati nekako potaknuti. Glumci će potpuno privatno, već od samog početka, razgovarati s njima, pozdravljati poznanike, upoznavati nove ljude i upucavat se ženama, a publika će s kartama dobiti nekakve upute po kojima može utjecat na radnju, te pomoći ili odmoći glumcima. Nadamo se da će ih to potaknuti da naprave ili kažu nešto što mi nećemo imati u planu i da će publika, kad sve skupa završi, imati osjećaj da je bila u lunaparku, a ne u kazalištu.

Kratiti, mijenjati jezik, izmisliti, ubaciti... Vic je na prvu loptu da ga ekipa lakše može izigrati i kreativno izmijeniti.

Osobe

Cezar

Ivica ili Prometej ili kako hoćeš

Jovica



PRIJE ULAZA U KAZALIŠNU DVORANU

Ivica, koji je jedini u nekakvom kostimu, dijeli publici upute za gledanje predstave, jer se danima ulizivao intendantu/ici kazališta da mu pruži glumačku šansu, pa mu je uvalila taj posao i malu informaciju o mjestima u publici na koja je dobro sjesti ako želiš glumiti, da ga se riješi. Ne zna ništa o predstavi, osim da funkcionira na bazi jednostavnih uputa koje samo treba pažljivo pratiti. To je njegova prva velika šansa da pokaže svoj ogromni talent i jako je uzbuđen. Ne želi odati ljudima u publici da zna za dobra mjesta, da mu ih ne ukradu, pa glumi da je i on jedan od njih. On je pogledao sve predstave amaterske kazališne grupe «Buševec», gdje je i učio glumu kod stopet godina starog profesora glume koji se sam proglasio glumcem nakon što je statirao u «Bitki na Neretvi». Ovo mu je prvi put da se nalazi u profesionalnom kazalištu. Ne smije zeznuti ovu šansu!

Cezar radi na garderobi za sitniš, upucava se ženama, baš ga briga za predstavu. Bratić s kojim se okladio, pa izgubio, radi tu na svijetlu i on za kaznu mora sjesti na mjesto s velikim zadatkom i ispuniti ga do kraja ili popiti svoju ustajalu pišalinu. Pokušao je s pišalinom, ali ju nije uspio progutati, pa mora ući u kazalište koje mrzi, jer ga mrze i svi njegovi prijatelji koji isto ko i on nikad nisu bili u njemu, al im zvuči užasno dosadno. Čudna mu je ova ekipa koja se uredila za kazalište i priča stvari poput – «Vi ste glumac u ovoj predstavi? Ne? Ja sam čula da je to nekaj interaktivno, ali ne preveč dobro napisano.» , i koja na pitanje – «A zašto je onda koji vrag ideš gledat?!», odgovara – «O! Pa ja idem na sve predstave». Pokušava nagovoriti ljude koji mu prilaze da ne gledaju predstavu. Tvrdi da je to neko smeće.

Jovica se sklupčao u kuglicu na stolici i izvodi nekakvu jogu, pa malo šeće, isteže se. On je već radio slične stvari. Živi u nekom čudnom svijetu u kojem sve predstave izgledaju ovako. Ne miješa se previše s publikom, jer se to u kazalištu ne radi i vješt je u skretanju s tema vezanih uz predstavu, budući da se to tako u njegovom svijetu radi prije svake predstave. On priznaje da će glumiti, ali o svemu ostalome širi dezinformacije i mističnu maglu kojom pokušava preuveličati stvar koja će se desiti.

Sva trojica odazivaju se na svoje pravo ime, a ako im neko baš sjedne za vrat s pitanjima, pošalju ga nekom od druge dvojice.

[Braca]