Ivan Vidić - Groznica

[Braca]

Ivan Vidić

Groznica


OSOBE:

Klara

Lucija

Magdalena


Događa se u gradu, za najkraće noći u godini, kada je sve moguće.

Ulica. Predvečer. Crveni odsjaj sunca koji polako gasne. Pale se ulične svjetiljke. Ulicom dolaze Klara i Magdalena. Odjevene su za izlazak kao gradske cure iz dvadesetih godina. Hodaju sitnim, brzim i ljupkim koracima. Kupivši šećernu vatu krenule su u večernju šetnju Tuškancem. Jedu i razgovaraju. "Frivolne curice."

KLARA: Tatica mi je kupio bicikl.

MAGDALENA: Tvoj tata?

KLARA: Ne. Tatica.

MAGDALENA: Ah, da.

KLARA: Je. Kupio mi ga je.

MAGDALENA: Dobro. Neka ti ga je kupio. Nemam ništa protiv.

KLARA: A što je tebi tatica kupio?

MAGDALENA /zajedljivo/: Ti dobro znaš da ja nemam taticu.

KLARA: O, siroće. Oprosti. Ti imaš samo svoju strogu, opasnu mamu. Ne bih se mjenjala s tobom.

Stanka.

MAGDALENA: I? Voziš se?

KLARA: Samo po vrtu, zasad. Tatica kaže - dok ne naučim. Još me ne pušta na ulicu. Pridržava me. Ali ja znam voziti. /Strasno. / Kad me pusti, jednom, podići ću noge na guvernal i sjuriti se niz Jurijevsku ulicu. Prepustit ću se brzini. Luda sam za brzinom.

MAGDALENA: Ubit ćeš se.

KLARA: Neka. Jednom se živi.

Magdalena dovrši slatkiš i odbaci štapić. Oblizuje prste.

MAGDALENA: Puno trošimo ovih slatkiša. Udebljat ćemo se.

KLARA: Pokvarit ćemo zube. Karakter.

MAGDALENA /zagonetno se nasmije/: Kad smo već kod zubi. Upoznala sam jednog momka. Divan, uredan mladić. Meden. Student. Pere zube.

KLARA: Nešto si mi već govorila o njemu...

MAGDALENA: A, ne, to nije bio taj. Prostak. Ali ovaj... /Uzdiše. / Bože, kad stane pričati zavrti mi se u glavi. Puno čita. Pjesnike. Domaću povijest. Zna je naizust i dok je govori, jeca. Tako je dražesan, osjetljiv. Nekidan smo plakali zajedno. /Zamisli se. / Tužna je naša povijest i bremenita. /Ozari se. / Ali je zato moj Josip divan. Moj Pepe. /Šapće. / Pepe... Pepe...

KLARA: O, zaljubila si se...

MAGDALENA /pomalo uvrijeđeno/: A ti u taticu nisi?! Meni se rugaš.

KLARA /smješka se zagonetno/: Ne znašti još ništa o tatici. Ni ne sanjaš što sve on...

Iznenada, iz mraka dotrči Lucija. Zadihana je, raščupana, kose pune slamki. Odjevena je u šestinsku nošnju. Ima veliku zelenu mrlju od trave na stražnjici.

LUCIJA /zadihano/: Oh, tu ste!

KLARA: Gdje si dosad? Kasniš.

LUCIJA: Ne pitajte.

MAGDALENA: Nešto se dogodilo?

LUCIJA: Nećete vjerovati. Svega mi je dosta. Umalo se dogodila nesreća.

KLARA: Što ti je ovo? /Izvadi joj slamke iz kose. / Pogađam.

LUCIJA: Što pogađaš?

KLARA: Bila si se valjala s onim svojim željezničarom? Jesi? Eto, znala sam. Pun pogodak.

MAGDALENA /zagleda se u Lucijinu stražnjicu/: A što će biti tek ovo?

LUCIJA /poteže uprljanu suknju/: Isuse Bože! /Čisti se. / Samo mi je to još trebalo!

MAGDALENA: To će teško ići dolje.

KLARA: Ne uzrujavaj se. Odnest ću ja to curama u praonicu. Ne brini. Ali koštat će te to dvije litre bijelog.

Stanka. Lucija se čisti.

MAGDALENA /zamišljeno/: Možda bi bilo bolje da odemo kući.

KLARA: Zašto? Što ti je sad?

MAGDALENA: Ne znam. Ova noć...

KLARA: Tvoj đak te čeka?

MAGDALENA: Ne.

KLARA: A zašto ne? Zašto večeras nije s tobom?

MAGDALENA: Mora učiti. Puno uči.

KLARA: Odlično. Onda si slobodna. Ha? Lucijo? Je si li ti za to da se ide kući?

LUCIJA: I ne baš. Briga me za suknju. Poslije svega, želim se dobro provesti.

KLARA: Tako je!

Stanka. Klara duboko udiše noćni zrak.

KLARA /ispušta bolne uzdahe/: Ne mogu odoljeti. Topli zrak, miris drveća. Trava. Cvijeće. To uzbuđuje! /Duboko diše. / Mjesec, koji se noćas ne vidi. Topla maglica, vlaga.

Stanka. Lucija i Magdalena također počnu uzdisati.

KLARA: Teški oblaci koji sakrivaju noćni grad, zaštićuju ga od procjenjivačkog oka, od pogleda s visina. Topla ulica koja isijava, dolje. Pred kišu. Zbivanja. Ples žohara.

Iz daljine, nošena mlakim vjetrom, dopre glazba.

MAGDALENA /tiho/: Sazdana od noći.

LUCIJA /sklopi oči i blago se osmjehuje/: To lebdi u zraku.

KLARA: Dogodi li se čudo i mrtvi noćas ustanu iz grobova, zakuha li se nešto i bude li kakve bune, padne li noćas krv u nekoj uličici u strasnoj tuči oko neke žene, želim biti tamo i sve vidjeti i što god to bilo, biti će svećanost.

LUCIJA: Ah, tako želim plesati, noćas.