Snežana Lukić i Živojin Pavlović - Uvelo lišće (presuda)

[Braca]

Snežana Lukić - Živojin Pavlović

Uvelo lišće (presuda)

Pozorišni komad iz savremenog života napisan prema romanu ,,Večni muž" F. M. Dostojevskog

LICA:
Aleksa Veljačić, sudija Okružnog suda
Pavle Trusić, oficir JNA
Nadežda, njegova žena
Lila, njihova kći
Pogoretina-Čiča, rukovodilac u penziji
Smiljka, njegova žena
Balugdžić
Dr Lebanov
Bradonja, osuđenik na smrt
Bradonjin brat biizanac
Marina i Kaća, Bradonjine kćeri
Boban, disk-džokej, Marinin momak
Kelner
Prodavačica cveća
Sudija
Nevesta -trudnica
Mladoženja
Svatovi; kafanski gosti; zatvorski stražari; ljudi na sahrani; probisveti; posetioci disko-kluba.

1. ŽELEŽNIČKA POSTAJA

(Pusta železnička postaja. Na fasadi piše BAGRDAN. Na klupi sede seljak i seljanka s korpama i boščama. Na peron dolazi Aleksa Veljačić s koferom i putnom torbom u rukama. Kraj njega ide nasmejana Nadežda Trusić, lepa sredovečna žena sprvim tragovima bolesti u modrini svojih podočnjaka. Ona nosi kasetofon; prilazi telegrafskom stubu. Njen muž, prosedi poručnik JNA, Pavle Trusić, u uniformi, podiže sa zemlje kamen, kucka o stub. Stub brujl Nadežda Trusić snima zvuk telegrafskih žica. Veljačič spušta kofere na zemlju, uzima od Nadežde kasetofon, vraća traku, pušta zvuk. Začuje se orkestarski uvod u Kozmino "Uvelo lišće". Muzika se naglo prekida; čuje se zavijanje telegrafskih žica. Smejući se, Nadežda Trusić hvata Veljačića pod ruku i vodi ga napred.)
NADEŽDA: Divno je što si predložio da te pešice na ispratimo. Da ne odlaziš, češće bih bila na vazduhu. (Trusić prilazi. Namrgođen, baca šljunak)
VELJAČIĆ: To je, Nadežđa, ideja tvog muža, a ne moja!
TRUSIĆ: Moram da vas razočaram. Okvakav ispraćaj smislio je drug Balugdžić.
NADEŽDA: Pa gde je? (Trusić sleže ramenima. Iz stanice izlazi otpravnik vozova u železničarskoj imiformi i sa crvenom šapkom na glavi Veljačić vraća kasetu, zatim je pušta. Čuje se piska telegrafskih žica, onda snimak njihovog malopređašnjeg razgovora. Na peron stiže Balugdžić. Nosi fotografski aparat. Iz daljine dopire tutanj voza. Seljak i seljanka dižu se sa klupe, prilaze.)
NADEŽDA: Evo ga! Balugdžiću, gde ste? Zar Aleksa da otputuje a da se ne pozdravite?
BALUGDŽIĆ: Lako je njemu: odlazi u Beograd, a mi - i dalje u dubokoj provinciji. (Pozdravljaju se i ljube. Buka voza je sve jača; čuje se kako se zaustavlja. Seljak i seljanka potrče. Veljačić podiže svoj prtljag)
NADEŽDA: A slikanje, za uspomenu?
BALUGDŽIĆ: O, umalo da zaboravim. (Trusiću, pružajući mu aparat.) Hajde, Pajo, ovekoveči nas! (Aleksa Veljačić, Nadežda Trusić i Balugdžić nameštaju se za fotografisanje. Trusić se izmiče. Fotografiše ih. Na zvuk kondukterske pištaljke, Veljačić pojuri van scene. Čuje se polazak voza. Balugdžič, Pavle i Nadežda Trusić mašu.)

[Braca]