Ivana Vuković - Marta i sedam strahova

[Braca]

Ivana Vuković

Marta i sedam strahova


PADANJE U CRNE MISLI ILI ZATOČENOST S NEPOZNATIM KOMADIČCIMA SEBE

PRIPOVJEDAČ: Bila jednom djevojčica po imenu Marta. U svojim ranim dvadesetima, kad se već odgovornost polagano oko nje formirala, Marta je htjela biti dijete više nego ikad prije. No primjećivala je na svojim roditeljima određene nemoći skoro pa nedostatke. Martu je hvatao strah da ima sve manje i manje prostora za pogreške. I životi njenih vršnjaka već su dosta odmakli u sfere odraslih. Marta je bila sve tužnija i tužnija i ne znajući što bi krene besciljno lutati obalom, hodajući sve brže i brže u nadi da se može vratiti u one godine tako bezbrižne, koje ni vrijeme nije zamaralo svojim postojanjem. Ne da bi nešto promijenila već da bi udahnula/odahnula. Samo duboko udahnula. Punim plućima. No hodanje se sve više pretvaralo u trčanje kako su njene misli o djetinjstvu preuzimale crne misli budućnosti. Sanjanje o udahu zamijenilo je padanje na koljena i pokušaj da uopće dođe do daha. Ne da udahne, već da prodiše.
Kad je Marta podigla pogled s oblutaka na kojima je klečala, shvati da stoji podno klisure na kojoj se izdiže sjajan svjetionik. Točno onakav kakvim su ga opisivali stariji ljudi iz grada. Svjetionik je srušen jer je bio privlačno mjesto samoubojicama. Kakva pomisao!, stresla se Marta dok je pogledom prelazila barem stotinu metara koliko je djelilo površinu mora od vrha klisure. A onda tko zna koliko još ispod mora. Valovi bi njihova tijela razbijali o klisuru, a potom ih, za lijepog vremena, izbacivali na obalu. Katkad ne bi znali čije je što.
Marta se brzo ustane od te pomisli i krene prema svjetioniku. Zanimao ju je njihov posljednji pogled. Iznenadni strah od smrti potpuno joj je onemogućavao i najmanji poriv da to sama učini. Uspinjala se lagano klisurom. Unatoč mjesečini i ljetu, noć je bila prohladna i mračna zbog čega je sporo napredovala. Kada je došla do vrha klisure, oprezno je zaokružila svjetionik koji je iz njene perspektive djelovao zastrašujuće, a potom je stupila na sam rub klisure. Baš kad se spremala pogledati prema dolje strese je nečiji duboki glas.

SVJETIONIČAR: Odmah, a?

Marta poskoči i osvrne se oko sebe dok ne uoči Svjetioničara.

MARTA: Tko? Ja? Što?