Karel Čapek - Slučaj Makropulos

[S.Teller]

Karel Čapek

Slučaj Makropulos

Prevod: Hasan Zahirović

Komedija u tri čina s promjenom

PREDGOVOR

Mislim da me je ova komedija počela proganjati ima tome tri ili četiri godine, još prije R.U.R. – a1, mada sam imao ideju da to bude roman. Po sadržaju ona pripada zamisli koje sam htio da završim; ali još jedan zadatak mi ostaje da se otarasim ovih starih naslaga. Inspiracija za pisanje ove drame je bila, naslućujem, teorija prof. Mečnikova, koja glasi da je starenje autointoksikacija organizma.
Stoga i ističem ove dvije okolnosti, jer je zimus izašlo novo djelo G. B. Shawa ,,Povratak Metuzalemu", koje poznajem samo djelomično, a takođe se bavi – u mjeri daleko vjerovatnije grandioznijoj – pitanjem dugovječnosti. Ova sadržajna podudarnost je nesumično usputna i očigledno je, na osnovu mog letimičnog čitanja, samo površna, zato što je Bernard Shaw došao do sasvim suprotnog zaključka. Ako mogu prosuđivati, gospodin Shaw vidi mogućnost stogodišnjeg života kao idealno stanje čovječanstva, neku vrstu budućeg raja. Naime čitalac spoznaje da se u ovoj knjizi dugovječnost opire o drukčije temeljno ishodište, situaciono veoma malo idealno, pa čak i oskudno traženo. Teško je reći šta je ispravnije; na obje strane se, nažalost, osjeća nedostatak iskustva. Ali, valjda se može bar predvidjeti da Shawova teza važi za klasičan slučaj optimizma, dok je teza ove knjige beznadežni primjer pesimizma.
Pa sada, vjerovatno moj lični život neću prebrođavati u većoj mjeri sretnije, niti tužnije, ako me prozovu optimistom ili pesimistom; štaviše ,,biti pesimist" obuhvata, kako mi se čini, vrstu građanske odgovornosti, nešto poput prešutnog pridikovanja zbog lošeg ponašanja prema svijetu i ljudima. Proglašavam stoga javno, da se u tom pravcu ne osjećam krivim; da se nisam prepustio nikakvom pesimizm,u te ako i jest tako, ondaje to bilo nesvjesno i vrlo nerado. U ovoj komediji sam imao opaku namjeru, tj. Da kažem ljudima nešto utješno i optimistično. Ne znam da li je optimistično tvrditi da je živjeti šezdeset godina loše, a tristo godina dobro; samo mislim da za proglasiti šezdesetogodišnji (prosječni) život adekvatnim i dovoljnim nije izravno krivični pesimizam. Ako kažemo da u budućnosti neće biti siromaštva, bolesti, ni prljavog napornog rada, dakako da je riječ o optimizmu; ali reći, da je današnji život pun bolesti, siromaštva i teškog rada nije tako prokleto loše i da ima nečeg vrlo dragocjenog, govorimo – o čemu ustvari? Pesimizmu? Mislim da ne. Valjda postoji dvostruki optimizam: prvi, koji se od loših stvari okreće k boljim, idealiziranju možda; a drugi, koji traži u samim lošim stvarima nešto bolje, možda samo idealno. Prvi traži direktno raj: nema ljepše odrednice za ljudsku dušu, dok drugi, tu i tamo, traži barem fragmente relativnog dobra: valjda ni ovaj pokušaj nije prilično bezvrijedan. Ako ovo nije optimizam, nazovite to onda drukčije.
Ovim ne aludiram samo na ovaj komad, koji ne bih posebno naglašavao; to je nezahtjevan slučaj, kojem sam se vratio iz svojevrsne pedantnosti. Mislim sada naročito na dramu Iz života insekata2, koja je mom koautoru i meni pribavila Kainov znak pesimizma. Svakako je vrlo pesimistično uspoređivati ljudsko društvo s insektima: ali nimalo pesimistično nije porediti pojedinca-čovjeka sa Skitnicom (glavni lik drame Iz života insekata); i oni, koji su zamjerili autorima, da svojim insektima ponižavaju čovječanstvo, zaboravili su da se likom Skitnice obraća i cilja na čovjeka. Verujte i, da je jedini pravi pesimizam onaj koji veže ruke, rekao bih etički defetizam. Čovjek koji radi, istražuje i djeluje, nije i ne može biti pesimist. Svaka ozbiljna djelatnost znači povjerenje, čak i bez verbalnog rezonovanja. Kasandra je mogla biti pesimistkinja, jer nije poduzimala ništa; a da se borila za Troju, ne bi bila označena kao takva.
Osim toga postoji izvjesna pesimistična književnost: to je ona, u kojoj se život reflektuje beznadno nezanimljivo, a čovjek i društvo kao nešto složeno i problematično dosadno. Ovaj ubitačni pesimizam je ipak tolerisan.
K. Č.

1 Čapekova najpoznatija drama iz 1920. godine, koja će ga proslaviti u svijetu. Govori o zamjeni čovjeka robotom. (prev).
2 Iz života insekata je drama, koju je Karel napisao zajedno s bratom Jozefom Čapekom 1921. godine. Književni i pozorišni kritičari su im zamjerili na pesimističnom shvatanju svijeta i čovječanstva. Stoga Čapek osjeća potrebu da se odbrani od kvalifikacija da je pesimist, pa piše predgovor Slučaju Makropulos. (prev).

OSOBE:

EMILIA MARTY
JAROSLAV PRUS
JANEK, njegov sin
ALBERT GREGOR
HAUK-ŠENDORF
Advokat dr. KOLJENATI
Advokat VITEK
KRISTINA, njegova kćerka
SLUŠKINJA
DOKTOR
TEHNIČAR
ČISTAČICA

PRVI ČIN

Kancelarija advokata dr. Koljenatog. U pozadini vidimo izlazna, a nalijevo kancelarijska vrata. Na srednjem zidu je visoka registratura s bezbrojinim abecedno označenim policama; uz nju su ljestve. Lijevo je advokatov sto, a u sredini dupli pisaći sto; nadesno nekoliko stolica, gdje klijenti čekaju. Na zidovima su razni cjenovnici, obavještenja, kalendari i slično, te telefon. Svugdje se nalazi puno dokumenata, knjiga, fascikli i akata.

[S.Teller]