Luiđi Pirandelo - Kao pre, bolje nego pre

[S.Teller]

Luigi Pirandello

Kao prije, bolje nego prije

S talijanskoga preveli: Frano Čale i Morana Čale

(1920.)

Naslov izvornika: Come prima, meglio di prima

OSOBE
FULVIA GELLI (FLORA I FRANCESCA)
SILVIO GELU, NJEZIN MUŽ
LIVIA, NJIHOVA KĆI
MARCO MAURI
TETA ERNESTINA GALIFFI
BETTA, STARA ODGOJITELJICA
DUM CAMILLO ZONCHI
UDOVICA NACCHERI
GIUDITTA, NJEZINA KĆI
ROGHI, UPRAVITELJ DOBRA
GOSPODIN CESARINO, ORGULJAŠ I UČITELJ GLAZBE
GOSPODA BARBERINA, NJEGOVA ŽENA
TRGOVAČKI POMOĆNIK
GIOVANNI, VRTLAR
DJEVOJKA ZA DJECU

PRVI ČIN, U SELU U VALDICHIANI, DRUGI I TREĆI U LJETNIKOVCU JEZERA COMO. DANAS.

PRVI ČIN

Dvorana u Penzionu Zonchi: prostrana dvorana stare kuće kojoj nova žbuka ne uspijeva prikriti starost. Kroz širok i visok stakleni ulaz u sredini zamjećuje se malo mračno ulazno predvorje koje, opet, u pozadini ima mala vrata otvorena prema vrtnim malim stubama i njihovu odmorištu s izblijedjelom zelenom drvenom ogradicom. Pozadina je te ogradice nebo, i svijetla je, jer je kuća visoko na brežuljku, pa se s onog odmorišta uživa u pogledu na veliku dolinu i s visine se vidi put koji se s nje penje k brežuljku okružujući ga dva puta. Staklena vrata, zatvorena, više ne dopuštaju da se nazire ulazno predvorje, jer je na određenoj visini stakala zastor od plava muslina, nezgrapan i nov, grubo pričvršćen na šipkama.
U dvorani uobičajeno pokućstvo starih pokrajinskih penziona, raspoređeno u pretjerano sitničavoj simetriji. Keramička peć, starinski divan, s naslonjačima i s podstavljenim stolicama, koje urešavaju jastučići i vezovi iz kućne radinosti; jednako staru konzolu s velikim zrcalom široka razgranata i pozlaćena okvira pokriva plava izblijedjela koprena kao zaštita od muha; sudići s papirnatim cvijećem; kutni stalak s ukrasnim sitnicama od stare majolike; proste, malo potamnjele oleografije na zidovima i starinski sat s njihalom koje otkucava satove i polusatove mlitavim zvukom daleka zvona. Desno i lijevo pobočna vrata.
Vedro jutro, koncem travnja.
Kad se podigne zastor, na sceni su dum Camillo Zonchi, upravitelj Roghi, udovica Naccheri i njezina kći Giuditta. Njih dvije na odmorištu vrtnih stuba, u pozadini, gledaju dolje u dolinu, Naccheri s dalekozorom, kći Giuditta braneći rukom oči od sunca, ne bi li u daljini, na putu koji vodi prema brežuljku, opazile kočije koje se vraćaju s kolodvora. Dum Camillo Zonchi i Roghi su u dvorani, posljednji sjedi na stolici kraj divana, drugi stoji Udovica Naccheri ima oko pedeset godina, nosi čudnu, jako gusto kovrčastu vlasuljicu s puno uvojaka na čelu, skupljenu u mrežicu. Mršavo, uglasto lice s modrim upalim očima bez trepavica ostavlja dojam maske, onako posve bijelo od pudera i nespretno našminkano, ali doima se strašno, poput namazane lubanje. Odjevena je mladenački, što staru osobu prisiljava na smiješnu vitkost i komičnu ljepotu stasa. Govori na izljeve i kanda s opravdanom vlašću nad djeverom, s izrazom lica koje odbija govori s kćeri na koju je ljubomorna, s ostalima s beživotnom važnošću osiromašene gospode. Kći Giuditta ima dvadeseti osam godina, muž ju je ostavio, skromna je i zapuštena, kosa joj visi, lice joj je žuto i upalo, odaje izgubljenost jadnice pokupljene zbog samilosti. Dum Camillo Zonchi ima pedeset i četiri godine, mali kanonik kanoničke crkve i školski učitelj. On je crnomanjast, nervozan čovječuljak zločestih očica. Podnosi sablaznjiv zapovjedni ton snahe pržeći se u sramotnoj poniznosti Vlasnik penziona, u njemu se ponaša kao gost Naccherijeve, kojoj, bar prividno, prepušta upravljanje. Bez mantije je, u dugoj jakni od crna serža, sa svećeničkim okovratnikom pričvršćenim na prsluk, u hlačama poludugih nogavica, ima duge vunene čarape i srebrne kopče na cipelicama. Upravitelj dobra Roghi, otprilike četrdesetogodišnjak, teška je ljudina, turoban, mnogo dana neobrijan. Nosi lovačku jaknu, staru bijelu šeširinu na glavi i goleme seljačke čizme s ostrugama.

[S.Teller]