Luiđi Pirandelo - Odenuti gole

[Braca]

Luigi Pirandello

Odjenuti gole

S talijanskoga preveli: Frano Čale i Morana Čale

(1923.)

Naslov izvornika: Vestire gli ignudi

OSOBE
ERSILIA DREI
FRANCO LASPIGA, BIVŠI PORUČNIK RATNE MORNARICE
GROTTI, KONZUL
LUDOVICO NOTA, STARI ROMANOPISAC
ALFREDO CANTAVALLE, NOVINAR
GOSPOĐA ONORIA, IZNAJMLJIVAČICA SOBA
EMMA, SOBARICA

U RIMU DANAS.

PRVI ČIN

Scena prikazuje radnu sobu romanopisca Ludovica Note. To je prostrana iznajmljena prostorija sa starim, ispod ruke nabavljenim pokućstvom, od kojega je prostiji dio vlasništvo gospode Onorie, a ostali je romanopiščev. Na zidu u pozadini, velika polica s knjigama; uz desni zid između dvaju prozora urešenih starim požutjelim zastorima, visoki pisaći stol za pisanje s nogu, ispod kojega je polica krcata debelim rječnicima. Uz lijevi se zid nalazi starinski divan pokriven svijetlom tkaninom s cvjetnim uzorcima, s čipkama na naslonima za leđa i za ruke, možda zato da sakriju zamazanost; naslonjači, podstavljene stolice, stolić s ukrasnim sitnicama, sve na četverokutnom starom izblijedjelom prostiraču. Na tom zidu kraj prednjeg dijela pozornice nalaze se ulazna vrata. Na zidu u pozadini, kraj police, ulaz sa zastorom, koji vodi u Notinu spavaću sobu. U sredini je prostorije okrugao stol s knjigama, časopisima, novinama, stalcima za cvijeće, kutijom za cigarete, ponekim kipićem, a ispred tog stola je naslonjač s mnogobrojnim jastucima. Na lijevom i desnom zidu vise mnoge male slike slabe umjetničke vrijednosti, prijateljski darovi slikara. Iako ima dva prozora, soba je prilično mračna, gotovo u polumraku, zato što je ulica uska i što je pritiskuju visoke kuće nasuprot. Ispod je vrlo bučna ulica, pa se njezina buka čuje u stankama, na naznačenim mjestima: tramvaji, kola, zvonca bicikla, automobilske trube, buka klipova motornih kotača, prasak bičeva, zvižduci, nerazumljivi glasovi, vika uličnog prodavača ili kolportera, zaglušna dreka poneke iznenadne svađe.
Kad se podigne zastor, scena je prazna. Kroz otvorene prozore prilično dugo dopire buka s ulice. Na lijevoj strani otvore se ulazna vrata i sa šeširićem na glavi uđe Ersilia Drei, kao osoba koja ne zna kamo bi. Ima svijetloplavu, pristojnu, malo iznošenu haljinicu, kao učiteljica ili poučavateljica. Malo više joj je od dvadeset godina i lijepa je, ali - netom izbavljena od smrti - jako je blijeda i oči su joj kao izgubljene u modrini podočnjaka. Gleda okolo po sobi, stoji, očekujući nekoga tko još treba ući; tužno se osmjehne onome kojega ugleda, ali se zbog buke ljuto namrgodi. Napokon, stavljajući u unutrašnji džep lisnicu, uđe Ludovico Nota, lijep muškarac koji se još uvijek dobro drži iako je već prevalio pedesetu. Oštra je, sjajna pogleda, a na još svježim mu je usnama gotovo mladenački osmijeh. Hladan, promišljen, posve lišen prirodnih svojstava koje olako pomiruju simpatiju i povjerenje, budući da ne umije hiniti bilo kakvu toplinu osjećaja, nastoji barem djelovati ljubazno, ali ta ljubaznost, koja bi trebala biti neusiljenom, a nije, umjesto da ulijeva povjerenje, smeta i kadšto zbunjuje.

[Braca]