Miroslav Krleža - U agoniji

[Braca]

Miroslav Krleža

U agoniji

LICA:
BARUN LENBACH
LAURA LENBACHOVA, njegova žena
DR IVAN PLEMENITI KRIŽOVEC
GROFICA MADELEINE PETROVNA, manikirka, ruska emigrantkinja
GLUHONIJEMI PROSJAK
MARIJA

ČIN PRVI

BARUN LENBACH. Scena počinje odmah s jakim akcentima jer uzrujani dijalog između baruna i Laure već traje neko vrijeme. Barun Lenbach je u pedeset i trećoj godini, figura kavalerijskog potpukovnika, po kretnjama i stasu prividno vitka još pojava koja se kreće s rutiniranom lakoćom, unatoč prvim naslagama sala koje su više posljedica alkohola nego jela. On je odjeven s nekom nazoviotmjenom ležernošću kao tobože naglašenom elegancijom nehaja i bagateliziranja svog današnjeg stanja, no zapravo se ipak vidi: to je sve više-manje maska, a pod maskom jedino pravo lice, to je lice duboke unutarnje bijede i propasti. On se još formalno drži uspravno, on hoda, gestikulira i govori, ali duboko negdje u sebi on je samog sebe već likvidirao i on samog sebe smatra slučajnom nekom pojavom koja je već više pod zemljom nego u životnoj stvarnosti. To je od alkohola naduvena, plješiva, prosjeda maska bonvivana koji se već toliko nakoketirao sa smrću da njegove patetične izjave o samoubojstvu zvuče, uza svu iskrenost, kao fraze. Njegove su ruke gospodske i prozirne, dekadentne, geste kavalirske; on je, vidi se, gospodin od rođenja, a po sudbini prosjak i pijanica koji živi u svijetu vinske magle između čistog očaja i nekakvog abnormalnog viteškog elana kao da se nije ništa dogodilo. Njegov karakter zapravo je konjanički naprasit. On pada iz namještene kavalerioberstlajtnantske prepotencije često u lakajski bijedno, bespomoćno i zbunjeno stanje. Čitava ta konfuzija njegove ličnosti proistječe iz očajnoga stanja u kojem se nalazi njegova osoba, te kada on naglašava svoje samoubojstvo, on to čini više kao lažljiv glumac koji brblja po liniji rutine nego iz uvjerenja. Iz sve te nemirne zbunjenosti javlja se potpuna slabost živaca jednog ustvari pregaženog čovjeka koji za sebe izjavljuje da je otpušteni robijaš i koji, koliko god to protuslovno izgledalo, ipak govori, svega nekoliko minuta prije svoje vlastite smrti, kao u nesvijesnoj magli. On iz violentnih naleta prelazi u kontrast tišine i skromnosti prosjaka koji moli milostinju, i on je i oficir, i aristokrat, i "Erpresser" kao pod fatalnim nekim pritiskom, simultano a ipak odvojeno. Kada se strijelja, čini to nenaglašeno i sasvim prirodno, ne pretjerano uzrujano, kao da je o tome do posljednjih detalja razmišljao. Kao da radi po planu, on nestaje, a zapravo je sve to ipak samo posljedica jedne sekunde jer je još neposredno prije toga razmišljao o tome kako će se večeras sastati i piti vino s prijateljima.

[Braca]

[Braca]

[Braca]