Svetozar Ćorović - Zulumćar

[Braca]

Svetozar Ćorović

ZULUMĆAR

TRI ČINA

LICA

ARIF-AGA. čitluk-sahibija
EMINA, njegova kći
ZIBA
ZLATIJA > njezine drugarice
MEJRA
SELIM-BEG, nazvan Zulumćar
DŽAFER-AGA davnašnji ašik Eminin
BIMBAŠA
ZAPTIJA
PETAR
MARKO
NIKOLA
OSMAN, subaša Selim-begov
MOMČE Selim-begovo
CIGANKA, vračara
ĐAMIL, Arif-agin sluga
Sluge Selim-begove i Arif-agine. Zaptije. Cure.
Momci. Sluškinje Eminine.

PRVI ČIN

Čaršija čista, bijela kao razastrta krpa platna, oivičena i sa desne i sa lijeve strane starinskim, uskim i tijesnim dućanima, sa nakrivljenim strehama preko kojih se prevukla sitna mahovina, meka kao kadifa, sa natrulim ćepencima iznad kojih izlijeću vrapci i golubovi, i sa napuklim direcima oko kojih se lepršaju vijaju se obješeni: pojasevi, jagluci, ječerme, gunjci, fermeni. U dnu čaršije ponosito se izdiže vitka, visoka turska kuća, nova, svijetla, obijeljena, sa golemim vratima na ćemer sazidanim i sa debelim, teškim kanatima koji se žute kao smilje. Iznad vrata se nadnio veliki ćošak, sa jednim dugačkim nizom uskih, išaranih pendžera, do polovice zaklonjenih tankim mušebacima, ispod kojih se zgurila nekolika lončića šeboja i fesliđena, čije se grane poljuljkuju prema vjetru i propinju uz mušebake. Oko kuće, sa obadvije strane, bijeli se i visoki, malo nakrivljeni, baštenski zid, preko kojega se opustile nekolike grane šanduda i smokava i proviruju na čaršiju. Jutro je. Čaršija tek pomalo počinje da vrije. Odnekud, iz daljine, razliježe se meka, treperava pjesma mujezinova, povija se iznad dućana i kao da tone, izumire u granju šandudinom.Poneki musliman, namamljen njome, u lakom jutarnjem odijelu prolazi ulicom prema džamiji, ne osvrćući se i ne javljajući nikome. Bakali, koji su zakasnili, dolaze, prekrste se, vade goleme ključeve iza pojasa i otvaraju svoje dućane. Otvarajući, pozdravljaju komšije i pitaju se za zdravlje. Odnekuda, iz prikrajka, viče salebčija: salep, salep, a sa druge strane, kao da mu se ruga, neko popijevajući podvikuje: mlijeko, mlijeko... Džafer-aga, mlado, ljepuškasto momče, nagizdan, sa nakrivljenim fesom i strukom šeboja za desnim uhom, odavno je zastao pokraj ćemerli-vrata, odigao nogu na prag i zadivljeno gleda u bujnu, jedru, plahu djevojku, koja, ogrnuta svilenim čaršafom, uvijajući se i lomeći izviruje iza kanata, a tanki, providni rukavi od košulje, koje kadikada odigne do iznad glave, povijaju se, lepršaju i trepere kao jedan gust roj krupnih, sniježnih pahuljica. Oboje se zagovorili, zapričali.