Slobodan Šnajder - Kosti u kamenu

[S.Teller]

Slobodan Šnajder

Kosti u kamenu

Ovaj tekst dramatizira epski širok protok života Josipa Broza Tita, od 1920. do njegove smrti, te onda do rasapa bivše državne zajednice, dakle, u odnosu na njega samoga - post mortem.
Ako je filozofija bit vremena shvaćena u pojmovima, teatar i drama ovdje pokušavaju shvatiti bit vremena u slikama: u struji slika koje, uostalom, bez obzira što mi mislili o njima, a na dobro i na zlo, određuju i naš današnji život. Drama se bavi uzašašćem jednoga "šegrta" s ruba rubova "Careve kraljevine", dakle, u "normalitetu" on bi bio bez ikakvih stvarnih društvenih šansi, do pojave koja je, bez obzira kako mi o njoj danas sudili, svjetskopovijesna; ali drama, ne hoteći organizirati neko javno sudište povijesti, uzima u obzir cijenu koja je plaćena za ovo uzdizanje. Pokušao sam razlučiti, u toj epskoj struji, što su udesi i vrline same Brozove osobe, a što valja pripisati duhu vremena, XX. stoljeća koje imamo pravo smatrati proturječnim i nesretnim ("doba ekstrema"); što su proturječja njegova, a što njegova doba koja izbjeći možda i nije mogao. Ako su razdoblja sreće u povijesti čovječanstva, kako je mnio Hegel, prazni listovi, onda je ovo XX. stoljeće gusto ispisan katalog razdoblja nesreće, ali i nade.
Drama opisuje napetost historijskih deficita kada se država, k tomu još sapeta u ideologijski kalup, izdiže ni iz čega; pokušava opisati herojsko razdoblje revolucije, koju autor drži autentičnom, ali ne zazire od sabiranja golemih troškova pokušaja utopije; a osobito opisuje osvetu poražene utopije koja se u rasapu bivše zajednice strašno naplatila. Ljudski materijal ovdje frca kao iverje, i nije ništa više: u tome ima tragike i tragedije. Pokušavam, dakle, razabrati tko je, i što je, Broz stvarno bio; kažem, pokušavam, jer se, dakako, ne radi o pretenzijama na apsolutnu i konačnu interpretaciju.
Istraživanja pokazuju da je jedini pravi kontrapunkt Brozova života Josif Visarionovič; ni Pavelić, ni Mihailović, unatoč silnim naporima, nisu se "kvalificirali" za tu ulogu; naši uvidi u izvore također pokazuju da je jedini pravi advocatus diaboli toga života Milovan Đilas. Namjerno uzimamo termin koji je izmislila inkvizicija, jer se u raskolu unutar svjetskog komunističkog pokreta radi o raskolu koji ima razmjere i okus velikih vjerskih shizmi, osobito raskola između katoličanstva i luteranstva. Advocatus diaboli agira na sudištu vlastite osobe, i otud su njegovi argumenti najteži i najrazorniji; mislim naime da se baš u političkom obračunu sa Đilasom radi o takvom obračunu Josipa Broza sa sobom samim i vlastitim idealima a za ljubav ciničke političke pragmatike u kojoj je on bio velik i nenadmašan majstor.
U prostoru drame agira niz povijesnih osoba, a cijela je uvodno i završno reinterpretirana u terminima i razmjerima Velike revolucije (francuske). Brozu je jednom rečeno: Revolucija jede svoju djecu!, a on se tome žestoko usprotivio: Naša to ne čini! Istraživanja izvora međutim potvrđuju ovaj dubok uvid (koji je tako rado varirao Georg Büchner) o samoproždiranju "revolucionarnog kadra". Drama ne odlučuje o tome što je tu u našem kontekstu jakobinski teror, što je termidorska reakcija, tko su montanjari a tko je žironda, i to već i zato što se značenja pomiču, maske se mijenjaju... Jedino što jest isto je giljotina, stvarna ili simbolična. Tito je u vezi sa osudom Đilasa bio kazao: "Najstrašnija je smrt politička smrt." Drama, dakle, računa sa simbolima, a ne zazire od stvarnoga. Bavi se više podsviješću komunizma nego ideologijskim okaminama njegovih "nadgradnji".
Izvori su brojni, pa nije bilo teško osigurati da se mjesta u drami što se čine mojim domislicama, "pronađu" u izvorima ili njima potkrijepe. Naprimjer, činjenicu da bijeli oficir "ispituje srca" osumnjičenih za boljševizam pomoću Inter nacio nale u izvedbi slučajno uzapćene ciganske čerge (to je nešto poput protomodela "detektora laži") može se naći u autobiografiji koju je Tito izdiktirao priređivačima. Susret Krleže i Tita u Parizu je fiktivan, ali u scenu su preuzeti najvažniji elementi legendarnog susreta ove dvojice uoči rata u Šestinama.
U drami agiraju stvarne osobe, i svaka je sličnost ovdje namjerna. No valja imati na umu da su sve te osobe povijesne osobe, i da one, svojom voljom istrgnute iz zaštite svojih pripadnosti, pripadaju povijesti. I nadalje: dramska činjenica i povijesna činjenica mogu se podudariti intuitivno, a ne stvarno, ako i odlučimo što je u povijesti uistinu stvarno. Ne želim reći da se time svaka činjenica relativizira, već samo to da aktanti "povijesne drame" i opet nadilaze udese, vrline i mane, privatnih osoba. Josip Broz Tito danas je postao modom. Mi držimo da je to više u smislu da ovi ili oni nastoje obaviti nešto svoje na njegovim kostima (u mramoru, u nekoj vrsti vječnosti, ne u cvijeću, koje je stvar sezone). Odustao sam unaprijed od takvih obračuna, kao što sam, ne štedeći vlastitu "vjeru", odustao od svake pomisli na svetačke životopise (hagiografije): na prosto je želja da se svi zajedno prepustimo struji slika i energija koje su, još jučer, oblikovale ono u čemu danas živimo, znajući da je tako, ili zaboravivši da je baš tako.
U popisu osoba našla se i Madame Tussaud - koja je nekoć davno smislila muzej voštanih figura. Sama je ideja bila u tome da se nađe forma (a i materija) koja bi sačuvala ono neprolazno u prolaznom. Takva joj je bila i služba koju joj je odredio revolucionarni tribunal. Kao transhistorijska pojava, ona stoji za ono autentično u dvjema revolucijama, a to autentično jest smjesa dobra i zla, koji se sustižu, odmjenjuju, a da konačna presuda, s obzirom da Bog uvijek gleda na drugu stranu (to je njegova isprika što ne postoji) nije moguća. Ona u drami pjeva kako kada: jednom uzajmljuje svoj glas ulici, koja zna biti i pametna i rušilačka; drugi put pjeva iz nutrine zanijemjelih osoba. Došla je od Brechta da se pokloni Büchneru.
Drama pisana je za suradnju s Brankom Brezovcem, koja suradnja nije izašla sretnom. Zahvaljujem povjesničaru Ivi Bancu na razgovorima na temu Tito, vjerujući da će on podnijeti naše različite procjene o njoj.
S. Š.

Lica:
Madame Tussaud1
Josip Broz Tito
Jaroslav, Hašek
Crvena Maska i društvo iz Golgote (Krleža)
Đilas, Milovan,
Edvard Kardelj, Bevc
Vladimir Dedijer
Pelagija
Veda, pariška veza
Zdenka
Jovanka
Aleksandar Ranković (Marko)
Koča Popović
Staljin
Molotov
Agent NKVD
Manuilski
Bijeli oficir
Dva grobara
Uznici Mariborske kaznionice
Moša Pijade
Borci
Gardist, Šumadinac
Filemon
Baukida

I.
1 . Mme Tussaud

Donose maketu giljotine. Ranković na čelu straže dovodi nekog čovjeka vezanih ruku.
RANKOVIĆ: Ovo je dosta krupna riba, ali glave još su na slobodi. Moramo pojačati rad službi.

[S.Teller]