Tomislav Zajec - Spašeni

[Braca]

Tomislav Zajec

Spašeni

LIKOVI

Djevojka
Mladić

Žena
Muškarac
David, 9 godina

Starica
Starac

Drugi Mladić
Drugi Muškarac

I redom pojavljivanja, isti glumac: Policajac/Kondukter/Majstor/Taksist


Željeznički kolodvor. Peron. Pruga. Danas.

Drugi Muškarac, s vrećicom u ruci.

Drugi Muškarac: Ovo, gdje se nalazimo. To je željeznički kolodvor. Najudaljeniji peron. Pragovi i šine. Pruga. (Stanka.) Ja sam radio u željeznici. Bio sam vlakovođa, zato smo ovdje. A onda, još i zbog ovog. Na današnji dan, prošle godine, skrivio sam prometnu nesreću. (Stanka.) Dvadeset i troje ozlijeđenih. Jedno poginulo dijete, dječak. Uništen vlak kojeg sam vozio. I ja, s vrećicom. Uniforma je unutra. (Stanka. Počinje skidati odjeću u kojoj je došao.) Vidite, sve je povezano, ništa bez razloga. Pa onda, negdje s time, i moje prvo sjećanje, jer ima nešto u toj slici, nešto slatko i mutno, ima nešto. A to je moj otac, dok hodamo prema pruzi i jako je hladno, jesen, listopad. On me drži za ruku, čvrsto, jer obojica volimo vlakove, jer ima nešto u sjećanju. U brzini, u snazi, u ritmu, u buci, u vjetru. Ima nešto u tome. (Stanka. Drugi Muškarac iz vrećice vadi uniformu strojovođe i stane ju odijevati.) Tako sam im rekao, na saslušanju nakon svega, i baš tim riječima. A onda sam im rekao i sve ono što se dogodilo tog jutra dok sam vozio vlak, ali zašto bi mi vjerovali? Zašto, kad im kažem da je dan bio bistar, vidljivost dobra, tračnice čiste, brzina optimalna. Tek smo malo kasnili u polasku, ništa strašno. A onda se odjednom, na tristo sedamnaestom kilometru iza jednog oštrog zavoja pojavio taj dječak, niotkud, s loptom u ruci dječak. Vidim ga, i on stoji još daleko na tračnicama, a ja viknem prema njemu, viknem kroz debelo vjetrobransko staklo, viknem: makni se! A on na trenutak umiri svoju loptu, pa me pita natrag – da svi ti usamljeni ljudi odakle oni dolaze, da kamo oni pripadaju. Što ja znam kamo oni pripadaju, makni mi se s pruge, jer ja idem prema tebi, a on kaže onda idi brže, onda idi brže, onda idi brže. (Stanka.) Idi brže. (Stanka.) Kasnije, kad je sve završilo, rekli su da nikoga nije bilo. Ni dječaka, ni njegove lopte. A tko sam ja da njima kažem drugačije, kad ni sam više ne znam drugačije. (Stanka.) I zbog toga, tristosedamnaest. Za svaki kilometar jedan korak. Zato jer sam čovjek, zato jer griješim i zato što mi se oprašta. Zato jer ima nešto u brzini, u snazi, u ritmu, u buci, u vjetru. A što to ima? Ima vrijeme, ono je stalno tu. Mi smo ti koji su samo na trenutak, dođemo i već nas nema, mi smo ti koji smo u prolazu.

(Drugi Muškarac ostaje stajati u svojoj uniformi. U ruci drži kapu, ali ju ne stavlja na glavu.)

Ulica. Danas.

Kiša. Starac dezorijentirano luta ulicom. Na nogama ima papuče.

Starac: Pustite glazbu! (Starac se probija kroz gužvu.) Pustite glazbu!

Glazba. Ruska.

Vlak. Prije godinu dana.

Mladić i Djevojka. Mladić je u tamnom odijelu. Djevojka u tamnoj haljini.

Djevojka: Onda. Kako izgledam.