Ivan Vidić - Kroz sobe

[Braca]

Ivan Vidić

Kroz sobe

1.

Jednog ljetnog dana sredinom devedesetih. Skromni dom neke obitelji u provinciji, naprasno napušten. Dnevni boravak. Trosjed, dvije velike fotelje oko malog stola, regal, u regalu uključen televizor na kojem je šum. Nekoliko praznih okvira na zidu iz kojih su povađene fotografije. Četiri prazne čaše na stolu, u vazi buket uvelog cvijeća. Paučina visi s lustera i skuplja se po kutovima.

Ulaze STARIJI i MLAĐI. Obojica su u maskirnim uniformama, s rancima na leđima, plinskim maskama na boku, pištoljima o pojasu i s puškama na ramenu. Stariji ima M-52 i fišeklije na remenu, mlađi kalašnjikov s pripadajućom torbicom za okvire i RAP-om. Stariji na glavi ima kacigu, mlađi ima zavoj na glavi. Stariji ga pridržava. Čim uđu, mlađi se sruši na trosjed.

STARIJI: Boli li te još glava?

MLAĐI: Ne.

STARIJI: Znači, dobro si.

MLAĐI: Sasvim dobro.

Stariji skida kacigu i stavlja je na stol. Zatim skida pušku s ramena i naslanja je na regal, skida ranac, remen s pištoljem i masku. Kad se dokraja raskomoti pomaže mlađemu.

MLAĐI: Što mi radimo ovako odjeveni?

STARIJI: Ne sjećaš se?

Mlađi ga zbunjeno gleda i trepće kao da se upravo probudio.

MLAĐI: Ne. Što mi radimo ovdje?

STARIJI: Bježimo.

MLAĐI: Bježimo?

STARIJI: Da, bježimo i usput se skrivamo.

MLAĐI: Zašto?

STARIJI: Daj, molim te...

MLAĐI (blijedo ga gleda): Ne znam. Molim te, reci mi.

STARIJI: Jer moramo.

MLAĐI: Zašto moramo?

STARIJI: Da nas ne uhvate.

MLAĐI: Uhvate?

STARIJI: Zarobe. Zgrabe. Da, mali moj. Ako nas uhvate, onda smo gotovi.

MLAĐI: Misliš?

STARIJI: Baš kao i onih deset tisuća.

Šute. Mlađi gleda u svoje noge, posve je potonuo. Isteže se na trosjedu, pa si dodiruje glavu. Zaječi.

MLAĐI: Što je ovo?

STARIJI: Pao si i razbio glavu dok smo bježali. Ja sam ti je previo.